historija religija nemoze biti alternativa islamskoj vjeronauci

Rijetko o kojoj temi se posljednjih godina toliko pisalo i raspravljalo kao o vjeronauci u školi. Skoro da nije bilo lista niti casopisa koji se nije 'okušao' u toj oblasti. O tome su pisali svi – teisti i ateisti, teolozi i ideolozi, historicari i politicari, imami i pedagozi. O vjeronauci se raspravljalo na raznim nivoima, forumima i udruženjima, od Federacije do kantona i od opcine da mjesne zajednice. Cak su i udruženja mješovitih brakova organizovala javnu raspravu na tu temu. Polazišna tacka svima je bila: treba li nam vjeronauka u školi ili ne.

Novokomponirani demokrate tvrdile su da u sekularnoj državi, kakva je Bosna i Hercegovina, nema mjesta vjeronauci u školi, niti vjeri u javnim ustanovama, pa je, kažu oni, 'znanstveno i humanisticki neutemeljen zahtjev za školskom vjeronaukom,' odnosno, pravo mjesto vjeronauke je u parohiji, župi i džematu . Umjesto vjeronauke u školi oni zagovaraju religijsku kulturu, znanost o religijama, a 'u odgojno-obrazovnom procesu, kažu oni, valja prepoznavati teisticke i ateisticke vrijednosti...'
U istom pravcu, ali sa nešto drugacijom argumentacijom nastupali su pojedini znanstvanici iz reda Islamske zajednice, tražeci da se obredno obrazovanje vrati u vjerske zajednice, a da se mjesto toga u škole uvede kultura religija. 'To je – kažu oni – i interes Bosne i Hercegovine i njezinog raznolikog društva, ciji se narodi trebaju medusobno i religijski poznavati.'

Islamska zajednica u BiH, prema zvanicnom stavu iznesenom na sjednici Rijaseta 31. avgusta 1999. god. decidno se izjasnila za vjeronauku u školi. Time su, definitivno, otklonjene neke dileme u vezi sa stavom Islamske zajednice o pitanju vjeronauke u školi, a 'Rijaset IZ-e ponovo potvrdio svoje ranije opredjeljenje i stav da je vjeronauka u školama obavezna, izuzev za one koji se izjasne da ne žele pohadati ovaj predmet.'

Indikativno je da se u argumentaciji zagovornika izolacije vjeronauke od škole i društva, u cemu je dobar primjer naden u prethodnom sistemu, nigdje ne spominje osnovni faktor – vjernicka populacija, roditelji ucenika, njihove želje, težnje i opredjeljenja, što bi trebao biti osnova za bilo kakva ozbiljnija naucna istraživanja. Ta 'sitnica' za njih kao da ne postoji. Njihovi 'argumenti' najcešce ukazuju na opasnost ponovne ideologizacije škole i društva. Njih ne zanima cinjenica da je škola, bez duhovne komponente, postala izvor mnogih poroka – od pušenja, alkohola, droge, do raznih vrsta nemorala. (Nedavno je direktor jedne medicinske škole bio zaprepašcen kada je saznao da je cetrnaest maturantica iz njegove škole u drugom stanju)

Takva škola je svakom pametnom covjeku dovoljan alarm da se nešto hitno mora preduzimati, mijenjati, popravljati. Da li je rješenje, kako zagovaraju neki sociolozi i politolozi u uvodenju predmeta historije ili kulture religija, umjesto vjeronauke i da li historija religija može biti adekvatna alternativa vjeronauci, odnosno, da li hjoj može biti adekvatna zamjena? Naš odgovor je negativan, jer radi se o dva razlicita predmeta, koji samo djelimicno obraduju istu materiju. Dok historija, odnosno kultura religija, obraduje samo historijski, odnosno kulturološki aspekt odredene religije, dotle (islamska) vjeronauka obraduje njena temeljna nacela, propise, norme ponašanja, etiku, historiju, zakonitosti u prirodi i društvu, Božiju egzistenciju, ovosvjetsku prolaznost i ahiretsku vjecnost. Vjeronauka ulijeva uceniku povjerenje, hrabri ga da ustraje, uz Allahovu, dž.š, pomoc, pred tegobama koje ga mogu zadesiti u životu, razvija lijepe i plemenite osjecaje, odvraca ucenika od onoga što je ružno (haram) i podstice ga na dobro i plemenito. Vjeronauka, tako, u sprezi sa ostalim disciplinama koje se izucavaju u školi, aktivno djeluje na formiranje kompletne licnosti, neophodne svakom društvu. Vjeronauku, zatim, predaju ucitelji i nastavnici koji su za to školovani i koji, takoder, u sebi nose sve lijepo i plemenito što baštini vjeronauka.

Oni svojim lijepim primjerom, kako u ucionici tako i van nje, uticu na moral i ponašanje ucenika, na njihov odnos prema školi, roditeljima, zajednici u cjelini. Vjeronauka je, uz to, najefikasnija zaštita ucenikove licnosti od svih poroka koji vrebaju mlade ljude, kojima se oni teško mogu oduprijeti bez snage volje koju im jedino vjera može usaditi.

Profil nastavnika historije religija

Na drugoj, pak, strani, historiju ili kulturu religija, bar prema propozicijama koje najcešce postavljaju škole u objavljenim natjecajima, mogu predavati samo sociolozi, politolozi, historicari i sl. Nigdje se ne spominje njihov idejni profil, pa prema tome, mogu biti teisti, ateisti ili nešto izmedu te dvije krajnosti. Po toj koncepciji nastavnik bi trebaloda bude 'neutralac', jer nije neophodno (a bilo bi i nelogicno) da vjeruje u sve što nude programi razlicitih konfesija u Bosni i Hercegovini. Na moguci upit ucenika nastavniku: Da li vjerujete u ono što nam predajete? on bi, vjerovatno, ako je vjernik, mogao odgovoriti da vjeruje u ono što uci njegova religija, cak ce to i potencirati, što ce reci da ono što uce druge vjere nije istina, bez obzira na multivjerski i multinacionalni sastav razreda.

Takav nastavnik ce, neminovno, izazvati nepovjerenje i odbojnost ucenika koji pripadaju drugom vjerskom ubjedenju. Nastavnik koji bi se ateisticki distancirao od materije u predmetu, tvrdeci da su to 'religijske zablude' izazvao bi još vecu konfuziju, a ucenici bi mu mogli postaviti logicno pitanje: Šta je cilj tog predmeta, da li da nas približava ili udaljava od vjere? Njegovo eventualno pravdanje da on ne vjeruje u te 'dogme', a stvar je ucenika hoce li u to vjerovati ili ne, samo bi još više produbila jaz izmedu ucenika, nastavnika i predmeta. Zacijelo bi taj predmet kod ucenika doživio vecu odbojnost nego što je svojevremeno doživio marksizam. Vjerovatno bi se, opet, ponovile ateisticke floskule: Kur'an je napisao prorok Muhamed, priroda je stvorila covjeka, covjek je izmislio vjeru… i slicne nebuloze koje smo, htjeli ili ne htjeli, morali slušati i citati u tadašnjoj, dirigovanoj literaturi i školskim udžbenicima.

Takoder je karakteristicno da se u oglasima kada se traže nastavnici tog predmeta ne spominju svršenici fakulteta islamskih nauka ili islamskih pedagoških akademija, vjerovatno iz bojazni da oni ne bi mogli 'strucno' i 'objektivno' predavati takav predmet koji zasijeca u sve tri religije, što je, uglavnomm tacno, ako se ima u vidu da oni nisu ucili da budu homo dupleksi ili licemjeri (da jedno govore, a drugo misle).
U takvoj poziciji, nastavnik historije ili kulture religija može postati olicenje pravog licemjera. Jer, koliko god nastojao da uskladi ponašanje sa sadržajem svoga 'multi' predmeta, ispao bi smiješan i naivan. Ocito je da oni koji su ponudili ideju tog predmeta nisu razmišljali o njegovim negativnim stranama.

Medusobno upoznavanje razlicitosti

Neki naši ideolozi pošli su od pretpostavke da ce takav multi-religijski predmet pospješiti medusobno upoznavanje razlicitih vjerskih, kulturnih i nacionalnih osobenosti, što bi trebalo da poveže i približi ljude ovih prostora, što je, u principu, plemenita ideja, koju su i komunisti zagovarali u formi 'bratstva i jedinstva' medu narodima. Treba, medutim, da se prisjetimo da, ako je iko poznavao vjerske, kulturne i nacionalne razlicitosti ljudi ovih prostora, onda su to bili crkveni ljudi obje konfesije, koji ne samo da nisu ništa znacajno ucinili da sprijece pokolj jednog naroda, nego su, u mnogim slucajevima, bili njegovi zagovornici i promicatelji. To, ipak, ne znaci da ne treba da se upoznajemo i prepoznajemo, ali ne na uštrb vjeronauke u školi koja ima svoje specificne zahtjeve, nego u okviru redovnog predmeta historije ili povijesti. Tako ce se izbjeci sve moguce dileme i nesporazumi koji bi se, objektivno, mogli javiti kao rezultat jednostranog gledanja na tu materiju.

Podrška i pomoc prosvjetnim ustanovama

Islamska vjeronauka koja je vec dobro 'zagazila' u osnovne, a ponegdje i srednje škole, taj predmet zaslužuje vecu pažnju i podršku, prije svega od institucija Islamske zajednice. S obzirom da je Islamsku zajednicu uvodenje vjeronauke u škole zateklo nespremnu da u cijelosti realizuje taj projekat, bilo je neophodno da se preduzmu dodatne mjere na obezbjedenju strucnog nastavnog kadra za te svrhe. U tom pravcu su, pored FIN-a u Sarajevu, tokom ratnih i poratnih godina otvorene dvije islamske pedagoške akademije: u Zenici i Bihacu, te Odjeljenje vjeronauke pri Pedagoškoj akademiji u Mostaru. Danas je sasvim jasno da Islamska zajednica bez ovih ustanova, pedagoških akademija posebno, ne bi mogla, odgovoriti tim zahtjevima. Otuda je neophodno da Zajednica ubuduce, ovim ustanovama, svojevrsnim rasadnicima vjeronaucnog kadra, pokloni mnogo više pažnje i razumjevanja, a ne da ih ostavlja, kao do sada, na cjedilu, prepuštene same sebi i van finansijske konstrukcije, koju je zagarantovala jedino Fakultetu islamskih nauka u Sarajevu. Takav macehinski odnos prema ovim prosvjetnim ustanovama, ne samo da nije u duhu opceproklamovanih nacela Ustava Islamske zajednice, nego je i u dubokoj koliziji sa principima islamske pravde i solidarnosti. Krajnje je vrijeme da IZ mijenja taj neodrživi odnos prema akademijama i da uspostavlja nove, objektivne i principijelne odnose, koji ce se mjeriti prema djelu i kvalitetu, a ne prema prici i sujeti nedobronamjernih pojedinaca.

Objektivniji odnos prema svršenicima akademija i fakulteta

U cilju objektivnijeg pristupa toj djelatnosti pojedina muftijstva (Sarajevsko posebno) trebalo bi hitno da napuste praksu preferiranja srednjoškolaca nad diplomiranim svršenicima islamskih pedagoških akademija i fakulteta, prilikom davanja saglasnosti za prijem u radni odnos. Takva praksa pokazala se vrlo štetnom. Treba razvijati zdravu konkurenciju, kao što je praksa u kulturnom svijetu i podsticati svršenike medresa da završavaju studije na FIN-u ili islamskim pedagoškim akademijama, odnosno prednost davati kadrovima koji posjeduju vecu strucnost i akademsko zvanje. U protivnom, izgubit ce se smisao postojanja viših islamskih škola i FIN-a, a studenti tih institucija izgubit ce motiv za dalje školovanje i usavršavanje.

Energicniji stav Rijaseta

Cijenimo takoder da bi i Rijaset IZ morao biti mnogo više transparentniji i energicniji prema odlukama kantonalnih ministarstava obrazovanja, koja se nerijetko postavljaju iznad interesa naroda. Dobar primjer u tom pravcu je Bihacko muftijstvo, koje se energicno suprotstavilo samovolji kantonalnog ministara obrazovanja, koje je, na svoju ruku, htjelo proturiti historiju religija, umjesto islamske vjeronauke u školi, pri cemu je naišlo na oštar odgovor muftije, imama i vjernika, zbog cega je resorni ministar morao podnijeti ostavku.
Sve to govori da je vjeronauka kruna ukupne djelatnosti Islamske zajednice i njenih institucija i da IZ nema preceg posla ako želi napredak dina na ovim prostorima.

Bilješke

1) Dr. Esad Cimic, Vjeronauka pro et contra, Didakticki putokazi br. 14. Zenica, mart 1999.
2) Dr. Željko Škuljevic; Protagorin udes ili da li je mjesto vjeronauci u sekularnim školama, Didakticki putokazi br: 14. Zenica, mart 1999.
3) Dr. Enes Karic, Obredno obrazovanje i vjerske zajednice, kultura religija u škole. Didakticki putokazi br. 14. Zenica, mart 1999.
4) Bilal Hasanovic; Vjeronauka i da'vet su temelj naše opstojnosti, Preporod br. 20/669, 15. oktobar 1999. str. 20.
5) Dr. Enes Karic; c.r.
6) Muharem Omerdic, Vjera u školi, Muallim br. 1, april 2000. str. 69.